Tijekom stoljeća, Europa je bila poprište krvavih ratova. Samo u razdoblju od 1870. do 1945., dakle u 75 godina Francuska i Njemačka borile su se jedna protiv druge tri puta. Brojni europski lideri uvjerili su se kako je jedini način da se očuva mir između njihovih zemalja da ih se gospodarski i politički ujedini.
Francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman je 1950. godine predložio integraciju industrija za ugljen i čelik Zapadne Europe. Godinu dana kasnije osnovana je Europska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ) – Montana Unija, sa šest država članica: Belgija, Zapadna Njemačka, Luksemburg, Francuska, Italija i Nizozemska.
Ugovor iz Maastrichta stvorio je Europsku uniju. Godine 1992. EU je odlučila pokrenuti ekonomsku i monetarnu uniju (EMU), koja uključuje uvođenje jedinstvene europske valute kojom bi upravljala Europska središnja banka. Jedinstvena valuta – euro – postala je stvarnost 1. siječnja 2002., kada je euro zamijenio nacionalne valute u dvanaest država članica EU (Belgija, Njemačka, Grčka, Španjolska, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Austrija, Portugal i Finska).
Europski monetarni sustav odigrao je važnu ulogu pri stvaranju stabilnog monetarnog područja u Europi. Smanjio je transakcijske troškove između država članica, ali je eliminirao i valutni rizik. Cijene su izražene u jednoj valuti, euru. Dakle, prednosti monetarne unije su mikroekonomske i makroekonomske.
Mikroekonomske prednosti su niži transakcijski troškovi, uklanjanje tečajnog rizika i korištenje prednosti stabilne novčane jedinice potrebne za ugovaranje dugoročnih poslova. Najznačajnija makroekonomska prednost je raširenost jedne valute. Ekonomija obujma implicira da je veće korištenje valute u međunarodnoj razmjeni ako je ta valuta stabilna i opće prihvaćena.
Uz prednosti monetarne unije postoje i njeni nedostaci. Troškovi, a samim time nedostaci monetarne unije su makroekonomski. Naime, u pitanju je makroekonomska ravnoteža. Zbog monetarne unije devalvacija valute nije moguća u pojedinim državama članicama.
